Bila jednom jedna mala djevojčica kojoj su i otac i majka umrli, a bila je tako siromašna da više nije imala ni sobice za stanovanje, ni posteljice za spavanje, a na kraju više ništa drugo osim odjeće na tijelu i komadića kruha u ruci što joj ga je netko samilosna srca darovao. No bila je dobra i pobožna. A kako su je svi napustili, uzdajući se u Boga krene ona kroz polje.
Sretne je siromašan čovjek koji reče:
– Daj mi štogod za jesti, tako sam gladan.
Djevojčica mu pruži cijeli komadić kruha i reče:
– Bog te blagoslovio!
I pođe dalje. Zatim naiđe dijete koje je jadikovalo i reče:
– Tako mi je studeno po glavi, daj mi štogod da je pokrijem.
Skide ona svoju kapu i dade je djetetu. Nakon što je još neko vrijeme hodala, naiđe opet neko dijete koje nije imalo prsluka i smrzavalo se. Djevojčica mu pokloni svoj. Malo dalje još je jedno dijete molilo suknjicu, a ona je svuče i nju daruje.
Konačno stigne u neku šumu, a već se bilo smračilo. I dođe još jedno dijete koje je molilo košuljicu. Pobožna djevojčica pomisli:
”Mračna je noć, nitko te ne vidi, pa možeš dati i košulju.” Svuče je sa sebe pa i nju daruje.
A dok je tako stajala i više nije imala ništa, počnu najednom padati zvijezde s neba, sve sami zvonki, tvrdi, sjajni taliri. Premda je svoju odjeću upravo darovala, imala je na sebi novu od najfinijega platna. Sakupi u nju talire i bude bogata cijeli život.
Prijevod s njemačkog izvornika: Snježanka Jadrijević